Zaječar je mali, ali samo na mapi
Zamislite, ali samo na trenutak, kako u nekom velegradu naprosto morate da stignete do prodavnice i da imate još samo 20minuta vremena. Nemoguća misija, zar ne? Sedate u kola, proveravate - benzina ima. Međutim komšija vas je zagradio. Svirate, svirate… Minuti prolaze, komšija se ne pojavljuje. Probate sve vozačke manevre, ali bezuspešno… Minuta ima sve manje. Kraj. Prodavnica je zatvorena.
Izlazite iz kola, vraćate se kući spremni na prekoran pogled svoje žene koja je imala očekivanja od vas. Realna očekivanja.
Iako fizička udaljenost u Zaječaru objektivno nije mala, ljudske priče su ogromne. Ljudi su bajkoviti. Privatnost, reputacija, pripadnost i ono čuvemo ‘’ma znam ja njega ili nju’’ nosi mnogo veću težinu od potencijalno pređenog kilometra i često je apsolutno važnije od stvarne realnosti.
Ljudi naprosto znaju ko si, kakav si, odakle si potekao, šta radiš, kako si na tu poziciju dospeo, s koje pozicije si došao… Međutim u suštini to je sve samo bajka.
Nekada davno jedna mudra žena mi je rekla: ‘’Ne možeš da znaš ni ko sam ni kako sam, jer u mojim cipelama nisi hodao.’’
Da li Vam to ima bar malo smisla? Zamislite se. Koliko bajki ste čuli o sebi? Koliko je bilo tačno?
Međutim i dale neko zna gde ste pokušali da radite i što baš tamo niste uspeli.
Da li su hodali u vašim cipelama?
Ta jaka mreža zajednice zna da bude užasno iscrpljujuća, jer čak i ako pokušate da dođete do istine, na kraju ili je kasno ili toliko nemate nergije da istina naprosto prestane da bude bitna pa kao magare spustite jedno uvo, stanete i naprosto ne želite da idete dalje.
Meni se lično Zaječar sviđa. Iskreno, izazovan je. Mislim da je važno promeniti neke stvari i da ta promena mora da se desi od najranijih dana osobe, a ne kada je osoba već odrasla. Zaječar je presladak. Malen, a opet toliko raznovrstan. Ne treba se ljutiti na ljude što pričaju bajke, jer naprosto kulturnih sadržaja je jako malo, skoro da ih nema i šta onda ostaje ljudima osim da smišljaju bajke kao što su njima bake pričale u detinjstvu.
Bajke su više kao književna ekspresija usred nedostatka aktivnosti i dogadjaja, usred apsolutne dosade. Anonimnost traje koliko traje ispijanje kafe kod prve osobe koja vas uopšte ne poznaje, a na kafu vas je pozvala. Ta osoba je već smislila priču, bajku, u glavi i jedva čeka da je ispriča prvoj osobi na koju naiće, jer će joj to dati na važnosti. To će značiti da ona ili on znaju nešto o nekome što niko drugi ne zna, a što apsolutno nije istina.
Pitam se, koliko nam je zapravo važna ta sigurnost, da budemo okruženi ljudima, ušuškani u bajku, pa makar bajka bila apsolutno nerealna, ali ipak nam daje osećaj pripadanja. Osećaj da smo nečiji, a sa sobom nosi veliki teret jer nas sprečava da se menjamo, postajemo neko novi. Blokira našu individualnost! Likovi u bajci su nepromenljivi.
Ljudi se menjaju!
Mali grad je zaista čudan organizam. Ima svoje sisteme koji funkcionišu, ili pak misle da funkcionišu, ima svoje bajke, tajne, laži, neizgovorene istine koje su prestrašne pa se skrivaju ispod velom tajne iako često pokušavaju da provire ali bezuspešno.
Pitam se koliko nas mali grad zapravo sprečava da postanemo neko drugi? Da se menjamo, da se razvijamo, rastemo, napredujemo?
Drugi će nas uvek videti onako kako su nas videli nekada davno, međutim, ta slika više naprosto nije tačna.
Zaječaru, odpusti nam da rastemo, da se menjamo, da se razvijamo! Građani Zaječara, stavite ili skinite naočare, pogledajte nas opet! Da li smo isti kao nekada? Usudite se da vidite promenu, ne znači da će ta promena i vas zaraziti. Ne brinite se, nije prelazna. Promena je stvar izbora. Dajte sebi moć da vidite nešto drugačije, dajte sebi moć da vidite nas mlade da radimo nešto drugačije i bolje!
Ta moć pogleda i istine je isključivo u vama!
Pogledajte nas, zaista nas pogledajte, pre nego što nas više ne bude.
Pogledajte nas!
U velikom gradu čovek ponekad pati, jer ga niko ne vidi. U malom - jer ga svi gledaju. Mali grad uvek pamti šta si bio, hrabrost je motivisati ga da vidi ko si zapravo postao.