foto: Pixabay
Reklame

Da li je naslov privukao Vasu pažnju? Čim čitate ove redove odgovor je verovatno potvrdan ali bojim se da ću da razočaram sve one željne velike zarade spremnih za jednu od ekonomskih tema. Za one najupornije obećavam dramu, tragi-komediju ali i bajku naravno sa srećnim krajem.

Ovo je priča o mazutu. Njegovih 200 tona koje se najvećom misterijom svetskog sporta zvanom “srpska alhemija” zadnjih nekoliko decenija tokom zimskih meseci redovno pretapa u zlato. To je količina energenta neophodna da zagreje vodu olimpijskog bazena tokom zimskog perioda. Prljav energent se pretače u najčistije zlato čiji se broj karata izbrojati ne može jer se godinama topilo pomešano sa suzama i znojem u kalupima bazena svih kontinenata, na svim postojećim olimpijskim, svetskim, evropskim i klubskim takmičenjima.

Finalni proizvod “srpska alhemije” je pljosnato zlato najčešće kružnog oblika dobijeno na pobedničkom postolju. Ulepšava snažne grudi stamenih mladica koji zagrljeni na pobedničkom postolju gledaju u trobojnu crveno-plavo-belu tkaninu ukrašenu dvoglavim belim orlom i krunom iznad njih. Dok se zastava najvišeg jarbola polako podiže, sa usana vitezova čitamo stihove danas “Bože pravde”, nekada “Hej Sloveni”. U očima vidimo suze. Ponosno i prkosno ispružena tri prsta. U svima nama ispred malih ekrana – ponos. Na gradskim ulicama ubrzo posle završetka prenosa reka automobila koja do kasno u noć kruže sa hrabro isturenim mladićima i devojkama ogrnutim najlepšom zastavom. Bučnim trubama šalju pozdrav veselim prolaznicima i malobrojnim u tim trenucima uspavanim sugrađanima. Sutradan na najgledanijim televizijskim kanalima uživo prenos začinjen neuspešno sakrivenim emocijama u glasovima mladih novinara dramatično prenoseći kako avion sa zlatim momcima upravo dotiče pistu surčinskog aerodroma. Brojni novinari sa moćnim kamerama i fotoparatima, devojke/žene što trče u zagrljaje voljenih, deca koje se kače na široka leđa glavnih zvezda dočeka. Posle brojnih kratkih intervjua, poljubaca, suza i pitanja zvaničan dostojanstven prijem kod predstavnika vlasti, a u večernjim časovima na čuvenoj terasi domaćin Dejan Cukić i prozivka delfina sa kulminacijom pehara u rukama njihovog kapitena. Hiljade klinaca dole ispod terase starog dvora skandiraju, a te večeri sanjaju da i sami za koju godinu budu na najprestižnijoj terasi Srbije.

A onda vrlo brzo svi se vrate surovoj nemarnosti. Sve utihne…Sve se stiša…I niko ne primeti da skoro ni jedno pitanje nije bilo upućeno onima koji su to zlato godinama pre svih sanjali, planirali i postepeno stvarali čak mnogo pre sadašnjih ponosnih vlasnika. Na njihove porodice, trenere, klubove. Odgovori na pitanja kako se zovu ti pravi heroji, kroz šta su sve oni prolazili i čega su se sve odricali nikad se ne dobiju – jer pitanja o njima nikada i ne budu postavljena.

Medalje uglavnom završe kod majki da se hvale komšinicama ali pehari budu na jednom mestu – u sada već prepunim staklenim vitrinama vaterpolo klubova širom Srbije. Jedan od njih je u VK Partizan. Ako vas put nanese na Banjicu posetite klub i uverićete se koliko je tanko staklo otporno na brojni metalni teret. I mene je to veoma iznenadilo kada sam za vreme jednog poraznog sastanka stajao pored njih.

Kažem poraznog jer je jedina tema sastanka u prostorijama višestrukog evropskog prvaka i dugogodišnjeg rasadnika svetskih vaterpolo zvezda bila da li će tokom zimskog perioda voda u bazenu biti topla?! To naizgled nelogično pitanje se postavlja godinama unazad pred svaku zimu. Time se srpskom društvu postavlja nerešiva enigma: Kako nabaviti 200 tona mazuta i obezbediti tokom hladnih meseci bar minimalne uslove treninga. Na sastanku bolna skoro opipljivo teška atmosvera. Heroji u ulogama trenera nemoćni pred roditeljima od kojim se samo po koji usudi nešto da kaze i pita. Uprava kluba sakrivena iza tapaciranih kancelarijskih vrata, nemoćna i poražena bolnom istinom koju i sama dobro zna. Klub je kao i uvek totalno sam. Prepušten sam sebi u jedinoj utakmici koju nikad pobediti ne može, čak ni u pet četvrtina: utakmici za dobijanje sponzora kojih slaba gledanost vaterpolo sporta odbija od redovnih novčanih ulaganja. Klub nema novaca. Sjajni pehari u vitrinama samo što ne progovore i ne mole da budu prodati za prljavi ali tako neophodni mazut. Kao zalog budućih zlata.

Ministar sporta iako proslavljeni vaterpolista bez inicijative, vizije, želje, podrške. Svuda muk, tišina, apatija. Nemoćno sleganje ramenima, izbegavanje odgovora, pozivanja na nikad do kraja implementirane i obavezujuće zakone. Dugogodišnji pravni spor oko vlasništva nad bazenom gurnut duboko u neku fioku ne obazirući se na vreme koje neumitno teče. Teče ne bez ozbiljnih posledica. I to kako onih vidljivih (hladna voda koja počinje da zeleni, delovi plafona koji otpadaju, razbijeni tuševi, oronule tribine, zastarela oprema, izlizane lopte) tako i onih nevidljivi,h a teze popravljivih: gubljenje morala, ambicije, želje za treningom. Odlaze najbolji, nestaju snovi, gubi se nada, vera ustupa mesto (ne)veri.     

Strani klubovi se ne nalaze pred takvim izazovima. Zrela društva koje ozbiljno žele da ulažu u jedan od najzdravijih sportova lako saznaju gde se u svetu igra najbolji vaterpolo. Par sekundi nakon što se baš to pitanje postavi, google-u brzo pokaže adresu Crnotravska 4, Beograd, Srbija. Nakon brzo usposatvljenih kontakata šalju svoju decu da uče od najboljih. Klub im plati avionske karte, smesti ih u hotel, a na Banjicu stignu obučeni svi kao jedan. U trenerkama i rančevima sa klubskim obeležjima, često ne samo sa čak dva raspoložena trenera vec i sa fotografom koji pravi uspomene. Sistemski profesionalni pristup onda bude šokiran “srpskom alhemijom”. Nakon što već posle dan-dva njihovi klinci dobiju temparaturu od hladne vode i ostalih spartanskih uslova na bazenu Banjica, ljubazno se izvine i prekinu boravak vraćajuci se rado u svoja sređena društva šokirani u kakvim uslovima nastaje srpsko zlato. U ciju izvinjenja pozivaju Partizan u svoje gradove obećavajći da će čak i smeštaj ići na njihov račun, a Partizan samo da plati troškove prevoza. Zlatni Partizan samo slegne ramenima i kaže: nažalost nemamo čak ni za toliko – možda neki drugi put. Logika uspešnih društva da samo zlatni uslovi zlatnog bazena i zlatnog sistema mogu proizvesti zlato nije okosnica srpske alhemije. Ona se povinuje drugoj, nebeskoj logici. Iz ničega nastaje sve. Ta tajna ostaje neotkrivena strancima jer je Božijim promislom duboko utkana u srca srpskih roditelja, igrača, trenera.         

Postavljaja se pitanje: Da li Srbija moze da nabavi 200 tona mazuta neophodih kako bi voda bazena banjica bila topla u predstojećim zimskim mesecima? Dosadašnji negativni odgovor porazno je ukazivao da srpsko društvo ne oseća obavezu prema svom najtrofejnijem sportu i najtrofejnijem klubu. Negativni odgovor dalje uslovljava da celokupno srpsko društvo, ako teži da bude evropsko, iskreno i dosledno, mora postati pasivni posmatrač budućih zlata, pobedničkih postolja, intoniranja himni. Zlato neka posmatra samo kao običan metal, zastavu kao platno, himnu kao običnu pesmu. Neka bude bar u tome principijalno kao i u sadašnjoj tišini, nebrizi, nečinjenju. U slučaju novih trijumfa neka ostane kući, neka ne čeka avion, neka ne slavi po gradskim ulicama, neka ne pravi doček. Prostor ispod najlepše terase Srbije neka bude prazan. Neka se ne slavi tuđe. Jednom neka skine masku licemerstva i počne da se raduje samo onome čijem je uspehu i samo doprinelo. 

Sledeći lični moto “ko ako ne ja, kad ako ne sad!?” odlučih da napišem ovaj tekst. Jer ako iskrenost, hrabrost i akciju tražim od drugih, moram ih prvo sam demonstrirati.

Ako ste došli do ovih redova verovatno se osećate prevarenim. Obecana je na početku teksta bajka ali ne nazire se princ na belom konju, niti lepa princeza, a još manje happy end. Ali gresite. Čitajte dalje. Ček nije jedan princ. Princeva u svim partizanovim selekcijama zajedno sa njihovim ponosnim slugama – trenerima ima preko 200. Jedan od princeva je i dečak koji nosi moje prezime i koji je zajedno sa svim svojim drugarima, čak i za vreme vandrednog stanja, u vešernici jedne zgrade na Konjarniku, sledio stroga uputstva, uprkos svemu, i dalje ambicioznog trenera. Na kraju jednog od takvih treninga pitam sina: da li će i kada biti sledećeg? Skidajući znoj sa čela veselo odgovara: “Naravno vec sutra. Jedva cekam. Zasto pitaš?”. Prećutim jer proveravam gde je lepa princeza? Da li i dalje neumorno stvara? Osmehnem se u sebi. Dar sa nebesa je i dalje je sa nama. Ime joj je nada, a prezime srpska alhemija.

Autor: Boris Zec

Reklame