Reklame

Od Vardara pa do Triglava, od Elbrusa, sve do Maglića – noga zaječarskog planinara Žike Brankovića kročila je gotovo na svaki planinski vrh.

Pre četiri godine našao se pred životnim ponorom kada je saznao da boluje od najpodmuklije bolesti – kancera. Nije se predao, dao je sebi reč da će se boriti, da će živeti punim plućima, onako kako je to Gabrijel Garsija Markes opisao u svojoj čuvenoj pesmi „Zaljubljen u ljubav“. Uspeo je od ponora da se uzdigne do zvezda zakoračivši na krov Evrope juna 2017. godine.

Zahvaljujući uspešnom pohodu na najviši vrh Evrope stekao je u status sportiste nacionalnog ranga. Priprema se za novi pohod – pohod na Mon Blan. Hrabro će stupiti kroz čuveni „Kuloar smrti“ – jer, veruje da je život tek pred njim.

Žika Branković sa suprugom i decom na vrhu Rtnja

Kada ste počeli da se bavite planinarenjem? Šta vas je privuklo ovom sportu?

Planinarenjem sam počeo da se bavim pre petaestak godina. Moja prva iskustva su bili usponi na planinama u našem okruženju, čemu su zaslužni moji sinovi na čiji nagovor sam krenuo na Stol, Rtanj i Deli Jovan.

Posao kojim sam se bavio tražio je moju dostupnost tokom svih 24 sata i to je bilo ono što me je ograničavalo, jednostavno moje kretanje je bilo ograničeno na neki način. U to vreme još nije mobilna telefonija na ovakvom nivou.
Shvatio sam da odlazak u planinu deluje relaksirajuće i zbog toga sam koristio svaku moguću priliku da odem van grada.


Zbog posla često sam menjao gradove tako da sam koristio tu mogućnost, pa sam se povezivao sa lokalnim planinarskim društvima i kada se ukazala prilika ja sam peo vrhove u okruženju. Tako kada sam radio u Čačku ispeo sam se na Ovčar, Kablar, Rudnik, Vujan, Ostrovicu i mnoge druge.
U Nišu sam bio član PK “Železničar” i sa njima obišao Suvu i Staru planinu kao i neke vrhove Svrljiških planina.

Pohod na Maglić – pogled ka jezeru

Imate li evidenciju u koliko ste ukupno akcija učestvovali od momenta kada ste postali planinar do danas? Koliko zemalja ste obišli? Koliko ste vrhova uspeli da uspenjete?

Ranije nisam vodio evidenciju, dok od 2016. godine precizno beležim svaku akciju. Na Balkanu i u okruženju popeo sam se na skoro sve značajnije planinske vrhove. Ostao mi je Prokletijski masiv sa najvišim vrhom Srbije, Đeravica je sa 2.656 mnv, već narednog vikenda putujem u Grebaju odakle planiram da sa planinarima iz Kruševca popnem se na Popadiju, 2057 mnv i Volušnicu sa 1879 mnv.
Bio sam u Sloveniji na Triglavu, Makedoniji na Popovoj šapki, Korabu, Solunskoj glavi… U Bosni na Magliću, Romaniji, Trebeviću. U  Crnoj Gori na Durmitoru, Hajli, Ahmici, Prekornici. U Grčkoj na Olimpu, u Bugarskoj na Musali, Botevu, Pirinu. U Rusiji na Elbrusu, Čegetu…
Samo tokom 2017 godine popeo sam 24 planiska vrha koji su iznad 2000 m n/v

Sa jednog od pohoda u Makedniji

Pre par godina uspeli ste da dobijete bitku protiv kancera. Šta je bio vaš lajtmotiv? Da li je bavljenje planinarenjem imalo udela u bici protiv ove bolesti?

Krajem 2013. godine sasvim slučajno sam saznao da sam oboleo od najteže i najpodmuklije bolesti – kancera. Posle šoka, odlučio sam da se borim sa ovom opasnom bolešću. Prošao sam kroz hemioterapiju, zračnu terapiju i na kraju se podvrgao hiruškom zahvatu. Duboko sam ubeđen da moje bavljenje planinarenjem doprinelo je brzom ozdravljenju. Uspeo sam da pobedim kancer i na trogodišnjicu od operacije popnem se na najviši vrh Evrope na Elbrus, čija je visina 5642 mnv.
Moj primer je da upornost može da pobedi i kancer i da uvek ima nade. Netreba se predavati već se boriti i rezultat neće izostati. Ja sam dokaz za to.

Detalj sa Elbrusa

Većina ljudi koji se bore protiv teške bolesti imaju planove za slučaj da dobiju bitku – koje ste vi odluke doneli i koji su bili vaši planovi?

Život ide dalje. Sve što sam propustio ili nisam stigao da uradim u vreme dok sam bio radno angažovan a želeo sam, sada imam priliku i hoću da je iskoristim. Ne pravim neke planove koji bi bili obavezujući. Jednostavno odnosim se sa puno hedonizma prema svom životu i radim ono što mi predstavlja zadovoljstvo u skladu sa mojim finansijskim mogućnostima. Ja sam skroman čovek i moje akcije ne zahtevaju neka velika finansijska sredstva.

Miroslav Dokman i Žika Branković

Prošle godine uspeli ste da ispenjete najviši vrh Evrope – Elbrus? Ove godine vaš cilj je Mon Blan. Kako teku pripreme?

Tačno. Prošle godine sam kao najstariji član međunarodne ekspedicije “Elbrus 2017” i uspeo sa posle mnogo napora da se popnem na Istočni Elbrus. Samo učešće je zahtevalo višemesečne pripreme počev od teretane do aklimatizacije na najvišem vrhu Stare planine – Musali na Šar planini, Pelisteru i drugim vrhovima.
Ove godine planiram da učestvujem u takodje međunarodnoj ekspediciji “Mon Blan 2018”, polovinom jula koja će izvršiti uspon na najviši vrh Alpa i Zapadne Evrope. Aklimatizaciju ćemo obaviti u Italiji na vrhu Grand Paradizo, na 4601 mnv, a uspon na Mon Blan 4810 mnv iz Šamonija u Francuskoj. Ovo je tehnički zahtevniji uspon od uspona na Elbrus ali ako sve protekne po planu – uveren sam da ću istrajati i u pohodu na ovaj vrh.

Uspon na Botev

Da li osim Mon Blana planirate da pohodite još neke atraktivne vrhove ove godine?

Želja imam, ali očekujem da će se neke osvariti.
Moji sinovi i supruga najavili su mi neko iznenađenje u maju. Prošle godine obradovali su me usponom na Olimp i letovanjem u Pargi. Šta će biti ove godine videćemo.

Detalj sa Maglića

Zašto bi ljudi trebali da se bave planinarenjem? Šta ovaj sport pruža što ga čini posebnim u odnosu na druge?

Kada vidite planinara, oznojenog i umornog sa velikim racem na leđima i gojzaricama na nogama posmatrači obično iskazuju sažaljenje ili još gore pocenjivanje do granice sa ludilom jer planinari idu na vrhove koji su već osvojeni, na vrhove sa kojih treba sići i sledi pitanje: Čemu to?
Pritom ne znaju da ja ovaj “jadnik” odlaskom u prirodu i boravakom na čistom vazduhu uprkos fizičkom naporu, ispunjen novom snagom i zadovoljstvom.

Planinarenje je način i stil života, predstavlja čitav niz aktivnosti koji čoveku čini život zanimljivim i lepšim.
Biti planinar znači obilaziti i upoznavati lepotu zemlje, regiona, pa ako hoćete i sveta. Mi planinari koristimo svaku priliku da na putu do vrha obidjemo i značajna mesta kao što su manastiri, crkve, istorijski poznata mesta.
Najveć bogastvo u planinarenju je upoznavanje i sticanje novih prijatelja sa kojima se razmenjuju iskustva. Radujemo se svakom susretu i često ako se neko ne pojavi pitamo se šta je sa njim. Da li je zdrav i dobar. Sve to omogućuje planinarenje.

Dodela priznanja „Sportista nacionalnog ranga“

 

 

Reklame