Dodole su imale sudbonosan zadatak, da izmole spasonosnu kišu, jer nema veće kazne od suše za onoga ko od zemlje živi. Dodole i danas prizivaju kišu.
Rodna godina najveći je blagoslov za onoga ko od zemlje živi. Kad Sunce ogreje na vreme i oblaci donesu kišu – onda je sve baš kako treba, pa i polja nagrade uloženi trud.
A dođu i dani kad se preokrene, pa kiše nema ni za lek, ni oblaka makar senku da napravi. Tad zemljoradnik gleda u nebo, i oblaci se sa neba premeste u njegove misli, pa se sav snuždi i pokunji.
Kada suša već predugo potraje onda preostaje samo molitva, nada da će biti uslišena i da će polja u zadnji čas okrepiti spasonosna kiša.
Dodole su se, obučene u belo, okupljale i kretale u povorku prizivajući kišu. Obilazeći celo selo povorka bi se napokon okupila kod zavetnog krsta ili drveta zapisa i tu molila za kišu svecu zaštitniku sela.
Tu su uz pesmu i uz molitve, paljenje sveća i nalevanje vodom završavale svoju ritualni ples u nadi da će kiša zaista doći.
„Peperuga preko sela,
A oblaci preko neba,
Oj Dodo, oj Dodole,
Daj Bože, daj!“
Dodole i danas žive. Igrom slučaja ili ne, nakon njihove pesme kiša je lila kao iz kabla.
Kako to dodole prizivaju kišu?
„Priče iz Torlačije“ – „Ovaj projekat je sufinansiran iz Budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva”.
