Jedan od najboljih pokazatelja kulture, higijene i svesti bilo kog naroda jesu javni toaleti: oni su odraz našeg ličnog, kućnog vaspitanja, odnosa prema higijeni i zdravlju.
Nažalost, Zaječar se, ako kao odraz kulture uzmemo javne toalete nema čime pohvaliti – jer, javnih toaleta ( osim onog na stanici i toaleta u hotelu ) zapravo i nema, a u izostanku istih tu funkciju preuzeli su prolazi i hodnici zgrada u centru.
O mukama, kako onih koje nužda tera, ali i onih koji u tim zgradama i prolazima žive najbolje svedoči natpis na ulazu u jednu od zgrada u centru:
Možda će neko reći da su u pitanju nasumični slučajevi kada je priroda prevladala nad kućnim vaspitanjem:
Kako onda objasniti građanima dobro poznati „javni toalet“ u prolazu iza „Matijevića“ i zaječarske Saborne crkve, koji najčešće pohode, kako stanari okolnih zgrada tvrde, taksisti sa obližnje taksi stanice, a od korišćenja „toaleta“ ne uzdržavaju se ni ostali slučajni i namerni prolaznici.
Kako stanari dalje kažu, zimi je stanje i kako tako „podnošljivo“, ali letnje vrućine život pretvaraju u pakao, a strah od zaraze je uvek prisutan.
Zašto grad nema javnih toaleta?
Koliko je za stanje stvari kriv sam grad, a koliko je kriv i nedostatak naše lične kulture, jer svaki posetilac kafića i kafana u Zaječaru barem jednom je imao priliku da se suoči sa „noćnom morom“ u toaletu, ako ne i više puta!
Kako objasniti strancima da toaleta nema i da osnovnu ljudsku potrebu moraju zadovoljiti u nekom od kafića, ili onako… u nekom od prolaza.
Kakvu to poruku šalje o nama kao ljudima? Slika je više nego sramotna.
Da se razumemo, vršenje nužde u prolazima nije odraz samo nevaspitanih, pijanica i uličara – ponekad priroda zaista preovlada, a šta onda činiti?
Dok god bude bilo ovako:
u prolazima širom grada ćekaće nas čuveni prizor: lica okrenuta ka zidu, u čućećem i stojećem stavu.
