Foto: Pixabay

Jedan od najboljih pokazatelja kulture, higijene i svesti bilo kog naroda jesu javni toaleti: oni su odraz našeg ličnog, kućnog vaspitanja, odnosa prema higijeni i zdravlju.

Nažalost, Zaječar se, ako kao odraz kulture uzmemo javne toalete nema čime pohvaliti – jer, javnih toaleta ( osim onog na stanici i toaleta u hotelu ) zapravo i nema, a u izostanku istih tu funkciju  preuzeli su prolazi  i hodnici zgrada u centru.

O mukama, kako onih koje nužda tera, ali i onih koji u tim zgradama i prolazima žive najbolje svedoči natpis na ulazu u jednu od zgrada u centru:

Možda će neko reći da su u pitanju nasumični slučajevi kada je priroda prevladala nad kućnim vaspitanjem:

Centar Zaječara, oko 14 časova

Kako onda objasniti građanima dobro poznati „javni toalet“ u prolazu iza „Matijevića“ i zaječarske Saborne crkve, koji najčešće pohode, kako stanari okolnih zgrada tvrde, taksisti sa obližnje taksi stanice, a od korišćenja „toaleta“ ne uzdržavaju se ni ostali slučajni i namerni prolaznici.

Kako stanari dalje kažu, zimi je stanje i kako tako „podnošljivo“, ali letnje vrućine život pretvaraju u pakao, a strah od zaraze je uvek prisutan.

Zašto grad nema javnih toaleta?

Koliko je za stanje stvari kriv sam grad, a koliko je kriv i nedostatak naše lične kulture, jer svaki posetilac kafića i kafana u Zaječaru barem jednom je imao priliku da se suoči sa „noćnom morom“ u toaletu, ako ne i više puta!

Kako objasniti strancima da toaleta nema i da osnovnu ljudsku potrebu moraju zadovoljiti u nekom od kafića, ili onako… u nekom od prolaza.

Kakvu to poruku šalje o nama kao ljudima? Slika je više nego sramotna.

Da se razumemo, vršenje nužde u prolazima nije odraz samo nevaspitanih, pijanica i uličara – ponekad priroda zaista preovlada, a šta onda činiti?

Dok god bude bilo ovako:

u prolazima širom grada ćekaće nas čuveni prizor: lica okrenuta ka zidu, u čućećem i stojećem stavu.