Foto: Pozorište

U okviru pratećeg programa 32. Festivala „Dani Zorana Radmilovića“ u Pozorišnom muzeju u Zaječaru predstavljen je televizijski serijal Metamorfoze, autorke i urednice redakcije za kulturu i umetnost RTS, teatrološkinje Olivere Milošević. Uz autorku, o serijalu su govorili i Aleksandar Saša Milosavljević, teatrolog i pozorišni kritičar i glumica Svetlana Ceca Bojković.

„Кada god gospođa Ceca Bojković dođe u Zaječar i na naš festival, to je praznik za sve nas. Ona je jedina koja je dobila dve glavne nagrade na festivalu, dva bronzana Zorana i posle nje to više niko neće moći. Mi je smatramo svojom, svi je svojatamo i još jednom kažem praznik je za ovaj grad i ovaj festival kada je tu Ceca Bojković“ kazao je Vladimir Đuričić, prvi čovek zaječarskog teatra,pozdravljajući Svetlanu Bojković i zahvaljujući joj na još jednom dolasku u Zaječar.

Pred punom salom Pozorišnog muzeja Marija Simonović, istoričarka umetnosti vešto je vodila razgovor sa gostima predstavljajući ne samo TV serijal Metamorfoze, već i umetnicu Svetlanu Bojković kojoj je jedna epizoda ovog serijala bila posvećena. Prema rečima Marije Simonović, Metamorfoze su posvećene ljudima koji su obeležili srpsku pozorišnu scenu, glumcima, rediteljima, kostimografima, scenografima, autorima scenske muzike, piscima.
Olivera Milošević, autorka ovog televizijskog serijala govorila je o ideji snimanja serijala. „Кrenula sam od najosnovnije ideje da široj javnosti predstavim najznačjanije dramske umetnike koje imamo, ali na jedan drugačiji način. Posebno za sredine koje su van velikog centra. Ideja je bila da predstavim celokupno stvaralaštvo svakog od njih. Cecu Bojković publika najviše pamti po njenim divnim ulogama u TV serijama, ali ne zna mnogo toga šta je Ceca još radila, a radila je mnogo toga u pozorištu.

Svetlana Bojković zahvalila se na srdačnoj dobrodošlici domaćinima i zaječarskoj publici, a autorki emisije čestitala na serijalu koji joj se, kako je rekla, kao gledaocu dopala. U emisijama su govorili ljudi, rekla je Ceca Bojković, koji imaju šta da kažu i da vas prosto napoje jednim plemenitim sadržajem.

„Zapravo mi svi glumci, pa uopšte umetnici, čitav život na neki način doživljavamo metamorfozu ulazeći u razne stvaralačke procese tako da nismo isti. Pa i sam život kako dolazi i prolazi donosi sazrevanje, zrelo doba,treće doba u kome sam ja sada i to su stvarno do kraja života neke metamorfoze“ kazala je Ceca Bojković.

Na pitanje da li joj znači da je publika uz pomoć jedne ovakve emisije upozna, čuje njenu ličnu priču i na neki način je odvoji od likova kojima se predstavljala na malim ekranima, Svetlana Bojković je odgovorila navodeći primer velikog glumca Ljube Tadića.

„Televizija je tako moćan medij i masovni jer ulazi u svačiji dom. Sećam se da je Ljuba Tadić koji je u pozorištu igrao Šekspira, Кrležu, u jednoj humorističkoj
seiji igrao dečaka u nekim kratkim pantalonama i nadimak mu je bio Amazonac. I sad on koji je igrao tolike uloge, igrao je i Sokrata, ostao je u narodu Amazonac. To je tako. A ja sam ostala Emilija, Antonija“.

Govorila je i o pozorištu kao svom opredeljenju.

„Moje opredeljenje suštinski je pozorište jer to što je pozorište meni najviše prija. Prvo proces rada u pozorištu, koji je ozbiljan i studiozan. Onda kada je predstava gotova i kada je vaša uloga gotova, ako ste je dobro napravili to je zadovoljstvo jer ti imaš komunikaciju sa živim svetom koji jeste da ćuti, ali vi osećate da oni sa vama zajedno dišu. Osetite taj puls i svaki put, koliko god je predstava ista, ona nikada nije ista. U tome je čar te neuhvatljive komunikacije sa živim svetom. Кad predstava počne to je kao kad
počne neko muzičko delo. Vi se prepustite tom zajedničkom doživljaju sa publikom, bez toga se ne može zamisliti teatar. Moje prvo i osnovno opredeljenje je pozorište, ali sve to što sam ja u pozorištu stekla, poslužilo je u zanatskom smislu i u nekakvoj lakoći igranja na televiziji.

Aleksandar Saša Milosavljević, tetarolog, ocenio je da je način na koji Olivera Milošević radi Metamorfoze „ jedan vrlo sistematičan način da kroz pitanja koja mi ne vidimo, sagovornik otkriva ne samo kako je gradio pojedine uloge, kako je izgledala saradnja sa određenim rediteljima, partnerima i partnerkama na sceni, nego fino prelazi u ono što je glumačka
intima, a to je odnos prema pozorištu, prema publici, teatru kao pojmu i to famozno pitanje na kraju šta je sreća, zato što pozorište za razliku od svih drugih umetnosti postoji samo u datom trenutku“.

Govorio je takođe i o Svetlani Bojković otkrivajući da je zahvaljujući predstavi u kojoj je igrala Ceca odlučio da se bavi pozorištem.

„Imao sam sreću da stasavam kao pozorišni gledalac od njene uloge vetropirastog devojčurka u Mister dolaru, preko kokete iz genijalne predstave Pučina, jedne od prevratničkih predstava u istoriji našeg pozorišta, pa do Elizabete od Engleske gde se na sceni pojavila jedna mostruozna žena koja je u stanju da se krvavo obračuna sa svojom sestrom, a onda u toj tananoj, fino nijasiranoj intetrpretaciji tog lika koji je Ceca igrala, odjednom osetite jednu ranjenu, suptilnu žensku dušu. Osetite ono što je u pozorištu najdragocenije što glumac može da vam pokaže, a to je da stvari nikada nisu samo crne ili bele. I kada to glumac uspe da uradi, kada to pokaže i na taj vas način uvede u priču onda ste bogati“ zaključio je Milosavljević.

Serijal „Metamorfoze“ je sniman u muzejima:Narodnom, Muzeju savremene i Muzeju primenjene umetnosti i bila je to odlična scenografija za ove emisije u šta je
mogla da se uveri i publika u Pozorišnom muzeju u Zaječaru koje je nakonrazgovora pogledala emisiju Metamorfoze posvećenu Svetlani Ceci Bojković.

Reklame