Reklame

U ovoj zemlji su najveći problem slobodni ljudi. Ljudi koji imaju svoje mišljenje i kritičku distancu prema negativnim pojavama u društvu. Ljudi dostojanstveni, časni, nepotkupljivi i iznad svega, pošteni. Ne samo da su sve više retkost, već se i njihove vrline gledaju kao mane u očima neslobodnih, a takvih je nažalost, sve više.

Slobodne ljude poistovećuju sa glupacima, sa budalama koje ne umeju da ćute i gledaju svoj lični interes. Jer, nemoguće je bilo šta dobro uraditi za sebe ako se ne ćuti. Ćutanje je zlato. Slobodni ljudi plaćaju visoku cenu svoje slobode u neslobodnom društvu kome nisu, niti žele da budu prilagođeni.

Neko je davno lepo rekao da biti prilagođen bolesnom društvu nije merilo zdravlja. Slobodni ljudi trpe mnogobrojne neprilike. Od toga da se na njih upire prstom, da ih se mnogi klone, da im je ugrožena egzistencija, profesionalno napredovanje, posao, porodica, zdravlje, a neretko, i glava na ramenima. Što je jedno društvo neslobodnije, to je i cena istine skuplja.

Sam način života i delovanja slobodnih postao je ultimativni čin pobune i nepristajanja, lični bunt i nemirenje sa nepravdama sa kojima smo svakodnevno suočeni. I nije čudno što su takvi ljudi trn u oku onih koji vladaju, koliko je poražavajuće i obeshrabrujuće što ih neuporedivo više mrze oni kojima se vlada – običan narod. Narod koji svakodnevno trpi nepravdu, sluša najgore laži, koga ponižavaju, vređaju i ucenjuju, upravo je najveći borac protiv ovih slobodnih.

Glas istine remeti mrtvu tišinu svakog podanika. Zato je mnogo poželjnije ćutanje. A mi, mi ćutimo previše. Ćutimo godinama. Kada bi ćutanje bila olimpijska disciplina, naš bi narod osvojio zlatno odličje! Bez trunke solidarnosti, empatije, sažaljenja, odgovornosti ili makar zrna dobre volje. Ćutimo. Ćutimo kad nam mesecima poslodavac ne isplati ionako mizernu zaradu. Ćutimo dok automobil bahatog funkcionera ubije ženu na naplatnoj rampi i niko ne objavi snimak sigurnosnih kamera. Ćutati je dobro i nakon saznanja da su neki ljudi prodavali bebe iz porodilišta. Zagađen vazduh i planinske reke koje se guraju u cevi da bi se neko bogatio kroz račune za el.energiju iz prirodnoobnovljivih izvora? Najbolje je ćutati.

Ćutati je dobro i kad vrh vlasti organizuje najveću plantažu marihuane u ovom delu Evrope. Ćutimo i dok nam se obrazovanje srozava kroz megatrend i lažne diplome. Ćutimo dok vredni i sposobni kupuju kartu u jednom pravcu i odlaze iz zemlje. Naročito je dobro ćutati kad otac traži pravdu i odgovornost za poginulo dete u fabrici. Ćutanje je korisno i kad lokalni funkcioner vladajuće stranke dva puta u toku jednog dana izlema svoju suprugu.

Može se ovako u nedogled. Ogroman je i neprekidan niz naših ćutanja. Međutim, svako ćutanje ima i svoje opravdanje.

Ovde su, nažalost, decenijama pažljivo odgajane generacije i generacije podanika, poltrona, aminaša, podrepaša, skutonoša, takojevića i najgorih mogućih ulizica. To su ljudi svih režima i u svim vremenima. I od takvih, tragično lišenih karaktera i elementarnih ljudskih vrlina, sem kukavičluka i podmuklosti, ništa se drugo i ne može očekivati. Nisu većina, ali ih ima dovoljno da ostatak nacije drže u lancima. Muka nije u tome što im nedostaje hrabrosti, već što nemaju ni poštenja.

Ostaje samo maglovita nada da će plamen malene sveće onih slobodnih razbiti i najgoru tamu ostatka neslobodnih. Ne postoji ništa važnije i vrednije u životu od slobode. Istorija nas je naučila da se sloboda ne poklanja i da se za nju treba izboriti. Dug je to put. Za početak, treba prestati sa ćutanjem.

Autor: Predrag Stanković

Reklame