Protest, foto: Glas Zaječara
Reklame

U stanu je bilo vruće. Iz dubine sobe, mešajući se sa toplim vazduhom, sa malog radio aparata dopirao je i glas diktatora, čineći taj savršeni pakao letnjeg dana potpunim.

Despot od čoveka, podliji i oholiji nego ikada ranije, seirio je nad još jednim u nizu propalih pokušaja naroda da povrati izgubljenu slobodu. Unapred naručena pitanja režimskim novinara i njegovi toksični odgovori delovali su na psihu razumnog slušaoca podmuklo, poput tupih udaraca pendreka i cokula po sklupčanom telu bespomoćnog demonstranta.

Ploveći na pobesnelom talasu sopstvene taštine, tiranin je nemilosrdno pothranjivao svoj izgladneli ego. U svojoj predstavi za naivne, hegemon je bestidno pokušavao da stvori iluziju da je svaki narodni otpor unapred uzaludan i beznačajan.

Plen je podeljen sa prijateljima, rođacima, saučesnicima i parazitima koji sačinjavaju diktatorovu političku svitu i on smatra da je takvo stanje konačno, nepromenljivo i definitivno. Kakve je sve sramote narod primoran da izdrži, da bi jedan mali klan egoista, potpuno nezainteresovan za potrebe svoje domovine, mogao u javnom životu da nađe jedan lak i ugodan modus vivendi!

Ta bujica laži koja je izvirala iz njegovog grubog, mrskog i odvratnog rečnika, mogla bi se uporediti samo sa velikom bujicom mlade i čiste krvi koja je nekoliko noći ranije tekla ulicama gradova usled policijske brutalnosti – tekla sa njegovim znanjem, odobrenjem, saučesništvom i aplauzom.

Poznati italijanski pesnik Dante Aligijeri podelio je svoj pakao na devet krugova. U sedmi krug stavio je zločince, u osmi lopove, a u deveti izdajnike. Teška će biti dilema đavola kada budu određivali mesto duši ovog čoveka, ako on uopšte ima dušu, jer čovek koji je do te mere unazadio sopstveni narod i državu, ne može imati ni duše, ni ljudskih osećanja.

Oslobođen od svake istine i potpuno imun na moral, tiranin je za svoje zločine optužio slobodne građane i odlučio da ih opravda i zataška silom. Poverovati samo na trenutak u ono što je on govorio, za jednog savesnog čoveka značilo bi isto što i provesti ostatak svog života u kajanju i sramoti. Sa kakvom je samo patološkom nasladom govorio o patnjama uhapšene omladine, kako je samo sladostrasno i slavodobitno režao u mikrofon govoreći da je većina naroda na njegovoj strani, želeći da tako stavi do znanja svima da je narod poslušan i kukavički nastrojen, i da, maltene, podržava njegovu diktaturu!

Nakon hvalospeva o sopstvenoj snazi, prešao je na odbranu ustavnog poretka. Hrapava tromost glasa i otežanog disanja prekinuta je za trenutak klokotom vode koju je ispijao iz svoje flašice, čineći tu dramsku pauzu jednako neprijatnom i nepodnošljivom. Laži su nastavile da se ređaju. Ko mu je rekao da je narod napao ustavni poredak? Ogrnut velom forme sistema koji je uzurpirao i izvrnuo u svoju suprotnost, on misli da diktatura koja ugnjetava naciju predstavlja ni manje ni više nego ustavnu vlast, potpuno zanemarujući volju suverenog naroda, kao vrednost na kojoj se temelji svaki ustav.

Pobuna je danas ultimativni čin borbe slobodnog čoveka. Ona je postala važnija i od epidemije koja odnosi živote. Narod konačno shvata da se u ovoj zemlji više umire od bede, osećanja nemoći, otuđenosti i straha nego od virusa. Sam pristanak na život pod ovakvom vlašću najgori je oblik nestajanja. Zato je ulica danas ultima ratio u borbi naroda za ljudska prava i slobode. Tiranin, krijući se iza prividnih i obesmišljenih institucija koje je potčinio sebi, uporno ponavlja da se vlast ne može menjati silom, pritom zaboravljajući istorijsku lekciju da je priroda borbe često uslovljena i prirodom režima protiv koga je borba usmerena.

Režim koji godinama generiše nasilje, treba da bude spreman i na identičan odgovor obespravljenog naroda koji se bori za svoja prava. Revolucije nikada u ljudskoj istoriji, sa aspekta vladajućeg poretka, nisu bile legalan način promene neke autokratske ili diktatorske vlasti, ali su se na kraju uvek pokazivale kao jedini legitiman put osvajanja slobode. I ne samo to, revolucije su u političkom smislu ostavile građanskom društvu ogromno i vredno kulturnoistorijsko nasleđe. Pravo na pobunu protiv despotizma, kao univerzano pravo, priznato je od najstarijih vremena pa sve do danas, i to od ljudi svih doktrina, ideja i verovanja. Od mislioca stare Indije, zakona država-gradova u grčkoj i rimskoj imperiji, radova Džona od Solzberija, Tome Akvinskog, Martina Lutera, Džona Loka, Žan Žak Rusoa, Tomasa Pejna, pa sve do poznate američke Deklaraciji o nezavisnosti, francuske Deklaracije o pravima čoveka…

Narod se digao da bi odbranio svoj Ustav, da bi povratio svoju Republiku iz kandži trulog režima koji je uzurpacijom sjedinio zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast u samovolju jednog čoveka čija je lična moć neograničena, a odgovornost nepostojeća.

Da li je protivzakonito boriti se protiv ovakvog stanja u zemlji, da li je sudstvo u tolikoj meri korumpirano da šalje u zatvor sopstvenu mladost koja je rešena da oslobodi svoju domovinu tiranije?

Sasvim je razumljivo da u zemlji, čiji je predsednik najobičniji zločinac i lopov, pošteni ljudi ne mogu opstati, već ih progone, zatvaraju i ubijaju. Naša zemlja pati zbog jednog despotizma lišenog svakog obzira, i zakonska je dužnost svakog časnog pojedinca da pruži otpor tom i takvom despotizmu.

Pobuna protiv tiranije jeste princip koji, bilo da je uključen u pravni sistem ili ne, potpuno važi u jednom demokratskom društvu. Kako se može okvalifikovati kao zakonit jedan režim koji se na vlasti održava kriminalom, korupcijom, kupovinom glasova, pritiscima, ucenama, ugnjetavanjem naroda i prolivanjem njegove krvi? Ovi, ali i more drugih razloga nagone časne ljude da dignu svoj glas i preduzmu odlučujuću akciju.

Neko je jednom rekao da jedan pravedan princip iz dubine neke špilje može da postigne više nego jedna vojska. A ima li šta pravednije od borbe za slobodu?

Jednog dana, pošto godine prođu, kada nebo nad ovom zemljom bude ponovo vedro, kada se duhovi budu smirili i kada strah ne bude više potresao naše duše, tada ćemo u potpunosti otkriti veličinu i razmere tiranije pod kojom smo živeli. Ali, da bismo taj dan dočekali, moramo shvatiti da se sloboda ne prosi, da ne zavisi od milosti ugnjetača jer je on sigurno neće dati, da je ona raison d’etre svakog poštenog čoveka, i da se ponekad mora osvajati i mačem u ruci.

Lični stav: Autor teksta je dipl. pravnik Predrag Stanković

Reklame