Reklame

Dragan Jovanović rođen je 1977. godine. U vreme NATO agresije služio je na Kosovu i Metohiji, kao vojnik – pripadnik 63. padobranske brigade.

Trenutno se bavi pčelarstvom. Član je pčelarskog društva u Grljanu. Oženjen je, ima jednu kćer. Nije zaposlen. Po povratku sa Kosova i Metohije tražio je zaposlenje idući od vrata do vrata, bez uspeha. Niko mu se nikada nije obratio sa ponudom za posao, pomoć, podršku.

Zamolili smo ga da sa nama podeli sećanja o borbi za Kosovo i Metohiju i slobodu, i borbenim zadacima na Košarama.

Kada si prvi put kao vojnik kročio na Kosovo i Metohiju?

1998. godine prvi put sam kročio na tlo Kosova i Metohije, kao vojnik, kao pripadnik 63. Padobranske brigade. Povod su bili ratni zadaci koje smo morali da izvršimo u borbi protiv šiptarskih terorista.

Kako su izgledali dani, kako ste bodrili jedni druge, kako ste se borili protiv straha?

Podržavali smo se kroz smeh i sarkazam, i kroz reči zakletve kneza Lazara: Ko je Srbin i srpskoga roda, i od srpske krvi i kolena, a ne došao u boj na Kosovo, ne imao od srca poroda, ni muškoga, ni devojačkoga.

Šta je slika koja ti se nikada neće izbrisati iz sećanja, a koju bi voleo da možeš da zaboraviš?

Slika srpskoga starca koji je plakao kada smo odlazili sa teritorije Kosova i Metohije nakon potpisivanja vojno – tehničkog sporazuma u Kumanovu. Zato što kada smo dolazili u taj reon gde smo imali vojni zadatak, on nas je dočekao kao svoju rođenu decu. Mi smo mu dali obećanje da ćemo ostati tu do kraja, da ćemo se boriti, ali igrom slučaja i političkog previranja i potpisivanja tog sramnog sporazuma otišli smo. Starac je u suzama sa kapije svoga doma posmatrao naše povlačenje i sa suzama nas je ispratio. Kasnije smo saznali, nakon par meseci, da je stradao i otišao Bogu na istinu.

Da li smatraš da je Kumanovski sporazum izdajnički sporazum?

Da, to je bio čin izdaje, zato što smo mi držali kompletnu liniju, kompletnu odbranu, porazili smo teroriste i Nato snage na Kosovu, čak smo ušli u albansku teritoriju. Prilikom našeg povlačenja horde Šiptara navirale su sa svih strana u teritoriju koju smo mi držali pod kontrolom. Svedok sam toga, lično sam to video i doživeo.

Ti si preživeo, osećaš li ponekada grižu savesti?

Da, ja sam preživeo. Voleo bih da su i moji drugovi, saborci ostali živi, ali nisu. Ja sam, sa moje strane, dao svoj maksimalni doprinos. To što sam ja ostao živ, a oni nisu, je posledica sticaja okolnosti na koje ja nisam imao uticaja. Žao mi je. Zaista mi je žao.

Svi moji saborci bili su ranjeni – neki teže, neki lakše. Za vreme bombardovanja Košara kasetnim bombama, 70 mojih saboraca bilo je ranjeno.

Možeš li da nam dočaraš rečima kako je izgledao jedan od napada na vaše položaje?

Jedne noći oko 2, pola 3, desio se napad NATO avijacije na naše položaje. Zasipali su nas kasetnim bombama. Nekih pola sata od pada tih bombi usred noći sve je svetlelo kao da je dan. Onda se na trenutak sve umirilo. Nakon toga su krenuli jauci ranjenih. Po tom mraku, kroz šiblje, kroz šumu, mi smo ih izvlačili na sigurno, prenoseći ih do naših medicinara iz brigade.

Bilo je tu i drugih situacija. Preko dana smo imali bliske borbe, koje su se vodile na rastojanju od nekih 5-10 metara. Tada smo se dovikivali, prozivali jedni druge, oni su nas nazivali srpskim četnicima, mi njih šiptarskim teroristima.

Šta osećaš danas kada slušaš vesti o Kosovu i Metohiji? Da li bole rane kada se pomene priznavanje? Da li su žrtve bile uzaludne?

Posmatrajući današnju situaciju koja vodi gde vodi, da – žrtve su bile uzaludne. Ako je već Kosovo trebalo da se preda, ako je sve unapred bilo poznato, onda nije moralo da se gine i da ljudi budu ranjavani. Sva ta gomila heroja koja je pala za odbranu zemlje, svi oni nisu morali da stradaju ako je sve ovo bilo unapred poznato. Rane bole. Mi smo dali našu mladost, naše najbolje. Može se reći da su drugi bili dobrovoljni davaoci naše krvi.

Kako izgleda život posle Košara? Da li se može nazvati normalnim? Da li ste dobili priznanje za svoju žrtvu?

Naučite da živite sa tim. Saživite se sa tom prošlošću, pokušavate da zaboravite. Teško da je to život koji bi se mogao nazvati sasvim normalnim. Nije svako to što se desilo doživeo na isti način. Veliki broj pati od posttraumatskog stresa, gotovo svi su na nekoj vrsti terapije.

Da li vas je neko od tada do danas pozvao, iz vojske, iz udruženja boraca, da li vas se sete za godišnjice?

Do današnjeg dana niko me nije pozvao da ispričam svoju priču. Nikada nisam dobio neko priznanje za učešće u borbi. Nijedna boračka organizacija nije me kontaktirala ili pozvala na obeležavanje godišnjice, ni mediji. Niko.

Reklame