foto:pixabay
Reklame

 

U Srbiji je u prethodnih deset godina ubijeno više od 320 žena u slučajevima porodičnog ili partnerskog nasilja, a u tu statistiku čak ne ulaze žene koje su preminule od posledica dugogodišnjeg trpljenja nasilja ili čija smrt ne dospe u medije.

Od 30 žena koje godišnje stradaju, svaka treća je nasilje prethodno prijavila, a njihove ubice opet su najčešće bili supruzi i partneri.

Srbija je poslednjih godina mnogo toga (bar deklarativno) uradila na sprečavanju porodičnog nasilja, usvojeni su zakonski okviri, a pre nekoliko godina pooštrene su mere kojima je predviđeno fizičko udaljavanje nasilnika iz kuće sa zabranom prilaska žrtvi, formirano je Koordinaciono telo za rodnu ravnopravnost kojim rukovodi potpredsednica Vlade Srbije Zorana Mihajlović, direktorka i osnivač prve Sigurne kuće u Srbiji Vesna Stanojević bila je na izbornoj listi SNS na beogradskim izborima, nema grada u kojem nisu održane tribine, okrugli stolovi i gde se predstavnici vlasti nisu kleli u borbu protiv nasilja u porodici.

Nasilje je i dalje svakodnevna pojava. I ne tamo negde, već tu pored nas. Ne dešava se drugima, već nama. I to ne zato što nemamo zakone, već zato što ih sprovodimo selektivno. I zato što ćemo naći milion razloga da opravdamo nasilnika, naročito ako je on viđenija ličnost, i isto toliko razloga da okrivimo žrtvu. I zato što ćemo žmuriti, ćutati i pokušati da sakrijemo ako se porodično nasilje dešava u porodičnom domu  nekog „moćnog“ lika, ali na sav glas pričati i prstom pokazivati ako ženu maltretira muž pekar, mesar, vodoinstalater. Licemerje! I to u najgoroj formi!

Koliko god da smo mi obični ljudi mali, nesavršeni, sa manama, od institucija sistema očekujemo da budu pravedni, pošteni, nekorumpirani, da poštuju zakone.

Juče je u našu redakciju stiglo saopštenje iz policije o porodičnom nasilju koje je počinio D.T.(1963) iz okoline Zaječara. Nije tukao ženu, već njeno dete. Nasilje je nasilje. Policija je ovoga puta bez moljakanja, telefoniranja, pozivanja na pravo javnosti da zna, dostavila saopštenje. I to sa inicijalima i godinom rođenja nasilnika.

Pre tačno dve nedelje u Zaječaru se dogodio još jedan slučaj porodičnog nasilja. Policija se nije oglasila. Nisu smeli ni da šuknu. Tragom nezvanične informacije, tražili smo podatke od Biroa za saradnju sa medijima MUP – a Srbije. I stiglo je šturo saopštenje, bez inicijala, bez godišta. Ko je, koga i zašto pokušao da zaštiti? Zakon nije isti za sve? Ni nakon toga se zaječarska policija nije zvanično oglasila. Tek iz Tužilaštva smo dobili podatke koje smo tražili. Navedeni inicijali i godišta nasilnika i žrtve odgovarali su glasinama koje su već kružile po gradu, da je vinovnik porodičnog nasilja visoki gradski i stranački funkcioner.

I umesto da akteri javnog života osude nasilje, zavukli su se u mišje rupe i ćute dok narod ne zaboravi. Najdalje je otišao prvi čovek grada: nije kriv nasilnik, već novinari koji su otkrili aferu koju su oni svim silama pokušali da zataškaju.

screen shoot zaonline

Šta ostaje običnom čoveku? Da veruje u sistem, institucije, zakone, pravednost, poštenje…? Teško! Sve su svojom bahatošću uništili.

To što oni ćute i žmure, ne znači da građani ne vide.

Dolazak u Zaječar Zorane Mihajlović, predsednice Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost, koja se često oglašava povodom slučajeva porodičnog nasilja, pao je „kao kec na deset“.

Naši insajderi javljaju da je nasilnik, zajedno  sa svojim zaštitnicima, strepeo od toga da li će neko od novinara javno pitati ministarku za nasilje u stranačkim redovima. Krio se po hodnicima u strahu da ne izađe novinarima pred oči, da ih ne podseti na tu temu.

Mi smo sačuvali pravo da ministarku o slučaju obavestimo na drugačiji način i očekujemo da će reagovati kao u slučajevima o kojima je pisala štampa čije smo naslove izdvojili. I da se nasilje mora sprečiti na lokalu i da će nasilnik nositi posebnu narukvicu!

Kako je ministarka Mihajlović otišla iz Zaječara, tako je pomoćnik počeo da se pojavljuje u javnosti, osokoljen time što je na konferenciji za novinare nismo pitali za njegov slučaj. Te igre na vodi, te olimpijski stadion, te svemirski centar…Trista čuda, samo da se ne spomene „bolna“ tema.

I dve nedelje nakon tog slučaja porodičnog nasilja niko se javno ne oglašava. Ćute žene zaječarskog SNS koje su pre nekoliko meseci osudile verbalno nasilje u Beogradu, ćuti Centar za socijalni rad, ćute gradski i stranački funkcioneri, ćute NVO koje se bave problemom nasilja u porodici, ćute sportisti…

Zato botovi i te kako glasni! Za sve pare i ostale privilegije!

Prevarili su se, nisu ljudi više tako naivni i ne mogu im se prodati prazne priče kako bi zaboravili na afere.

 

Reklame