Reklame

Vera Ognjenović (86 godina) iz Zaječara redovno održava trotoar ispred svoje kuće u Lenjinovoj ulici preko puta osnovne škole Đura Jakšić. Dok motikom teše travu i priseća se vremena kada je to radila sa pokojnim mužem, ističe da danas mladi neće da rade fizičke poslove i da očekuju da ovakve stvari treba da neko drugi uradi za njih.

Osamdesetšestogodišnju baka Veru smo zatekli ispred svoje kuće kako motikom teše travu na javnoj površini koju ona doživljava kao svoju, jer se nalazi ispred dvorišta njene porodične kuće.

Redovno održavam to jer to je moja kuća i neću da dozvolim da uraste i da bude prljavo. Ovo iz grada to treba da održavaju i održavaju, do moje ivice, a ovaj deo, to pripada mojoj kući i ja ga stalno čistim motikom i tešem travu„.

Na pitanje ima li neko mlađi da joj pomogne, baka Vera kaže „da su mladi po škole, uče, školuju se da ne moraju da rade. Neće niko da radi, da kopa. Ne mogu da nađem nikog ni da mi kadu promeni, neće niko„.

Vera Ognjenović kaže da joj nije teško, priseća se vremena kada je radila zajedno sa mužem, voli život i raduje se kada joj unuci i ćerka dođu u goste.

Ja živim trenutno sama, imam ćerku ona je udata i imam dva unučeta jedan je u Beograd, jedan u Grljan, ali deca mlada, isškolovala se. Ja sam bila tu sa svojim mužem, ali muž mi umro i sama sam ostala i tako će da bude dok sam živa, dok ne umrem, ne daj bože, jer volim život, volim rad i kad unučići dođu i obiđu me i donesu mi šta mi treba“.

Iako je radila i u preduzeću, motika joj nikad kaže nije bila strana, jer je sa pokojnim mužem radila i na njihovom imanju u blizini Grljana.

Radim još svašta, radila sam i pre, imamo imanje kod Grljana, imamo vinograd, vikendicu, ja i moj muž to smo stekli, to smo voleli da imamo, ali to sada niko ne obrađuje, jer niko neće da radi, hoće samo da ide da primi, ako je zaradio, ako nije on traži pomoć. Ja imam penziju 22 hiljade, radila sam u tekstilnoj industriji u Timočanki 35 godina, a penziju primam 23 godine. Penzija mi je dovoljna, jer ja sam stara žena, ne treba mi ne znam šta, dosta smo stekli kad mi je muž bio živ i onda koliko imam toliko mi je dosta, razvučem i deci ponudim neki dinar da ih ukopčam sa mnom, da su mi vrata otvorena“ dodaje baka Vera.

„Tako će da bude dok sam živa, dok ne umrem, ne daj bože, jer volim život, volim rad i kad unučići dođu i obiđu me i donesu mi šta mi treba“

Ova vremešna, ali u duši mlada i vredna baka bi trebalo da bude primer mlađima od sebe, jer zamislite kako bi izgledao naš grad kada bi svako očistio samo ispred svoje kuće, baš kao što to decenijama unazad radi i baka Vera. Živa bila bako!

Reklame