Foto: Pixabay / geralt
Reklame

Dok čitate ovaj tekst, ja sam na odmoru. Otišao sam malo da oporavim ovu glavu od raznoraznih svakodnevnih gluposti, a pre svega od ljudi koji uz pomoć političke partije dolaze na neko dobro radno mesto, a ovamo sole pamet nama običnim smrtnicima kako to nije tačno.

Bez obzira na to gde živite, Zaječar ili Beograd, ista je priča. Nakon dobijanja članske karte, sledeći korak je posao, a da bi se do njega došlo, svašta se radi, naročito se diskredituju neistomišljenici i oni koji su se sami izborili za svoje parče hleba.

Partijsko zapošljavanje nije od juče, to traje, bore se svi lideri političkih stranaka protiv istog, ali nekako im ne ide, ipak je na neki način bitno „čiji si“.

Ono što je dobro, poznajem priličan broj ljudi koji nisu na tom tržištu, ali su u manjini, pa pokušavaju sami, bez dodvoravanja nekom  od političkih idola, da se izbore za svoje mesto znanjem, profesionalnošću.

Zašto sam ja načeo ovu temu? Iz prostog razloga što kada dirnete u vlast (bilo koju), malo im skrenete pažnju da ne rade nešto dobro kako treba, odmah se javljaju neki njihovi puleni, to se danas zove „bot“ i pokušavaju da vas oblate, po pravilu prostim rečnikom, onako ispod pojasa i bez argumenata.

Sada, ako znate ko ste, to vas negde ne dotiče (ja na svu sreću znam ko sam, i sve što sam uradio, uradio sam sam, naravno uz podršku porodice i prijatelja), ali šta nam to govori?

Mene ta pojava fascinira, to da su ljudi spremni da sebe omalovaže, svoj neki rad, prošlost, da bi dobili ono što žele oni gaze i ne zanima ih šta mogu da proizvedu kod osobe koju blate.

Nismo svi isti, a do kolektivnog revolta dolazi kada se većem broju individua učini neka nepravda, onda se lagano stvara kritična masa, a posle, svašta tu može da se desi.

Međutim, oni koji prozivaju ne razmišljaju o tome, njima je jedino bitno da dobro odrade „direktivu“ i da nakon izvesnog vremen dobiju taj posao ili neku drugu vrstu nagrade.

Ja bih stvarno voleo da je vlast bezgrešna, ali to je nemoguće. Mi nismo bezgrešni, kako onda da očekujemo od naših predstavnika da oni to budu?

Jedino što bi bilo dobro je da kada ih kritikujemo, malo razmisle, vide da li to ima smisla, ako ima smisla, pitaju nas za savet, pa to nije ništa strašno. A ne odmah, okrenu dežurne botove („čekače posla“) pa udri po onome ko s razlogom laje. Nećemo tako stići nigde, samo se vraćamo unazad, a gubimo ono što nam je najpotrebnije – ljudskost.

Imao sam i ja priliku da dobijem državni posao. Ovako je to bilo. Kada sam završio fakultet pre tačno 10 godina (kasnije sam ga upisao, da me ne prozivaju dežurni botovi da sam studirao 20 godina, nisam, sve sam u roku završio), imao sam sastanak sa jednim uticajnim čovekom da mi „sredi za posao“, državni.

Nakon 52 telefonska poziva on se meni javi, sve super, vidimo se tu i tu. Ja sav srećan. Došao sam u kafić gde smo se dogovorili, čekao ga jedno sat i po, ali ok, čekam posao, strpljenje je majka. Stigao je i on, upoznamo se zvanično, par minuta neobaveznog razgovora. Kažem ja šta sam radio, gde trenutno radim honorarno, šta negde želim. On oduševljen, sve kao super, zvoni mu telefon, kaže:

„Moram da se javim, to mi je švalerka, znaš kakav je pi..a“, ja se oduševim  što ima takvu švalerku, blago njemu, uspeo je u životu. Pričao on sa njom desetak minuta, sve su se dogovorili.

Završili razgovor i on meni kaže, sve ćemo da rešimo, samo da se učlaniš u stranku.

Ja kažem u koju?

On kaže kod Velje Ilića. Prvo što mi je palo na pamet je bilo da ću moći „malo da kraduckam“ na poslu.

Ja odmah krenem sa tim da sam profesionalac, da me partije ne zanimaju, da ću dobiti stipendiju za usavršavanje… On kaže da u ovom slučaju ne može tako, već da moram imati člansku knjižicu. Nisam razmišljao, odbio sam odmah. Nikada se nisam pokajao zbog toga. Par godina kasnije saznao sam da taj čovek više nije na tom mestu, malo su ga „pomerili“, sa švalerkom ne znam šta se desilo.

Ostadoh ja zbog Velje bez stalnog zaposlenja, radnog staža u državnoj firmi, švalerke. Ali nisam ostao bez obraza, i znam čiji sam – mamin i tatin pre svega. Mirno spavam i nisam morao nikoga da pljujem, omalovažavam da bih dobio posao. U šta su se pojedini ljudi pretvorili nije mi baš najjasnije, probaću to da shvatim dok odmaram. Hm, na odmoru sam, ne bi trebalo da se bavim glupostima.

Reklame