Kod Srba je Đurđevdan veliki praznik. Na Đurđevdan se ustaje rano i odlazi na uranak van grada ili sela. Obično je to proplanak ili livada pored potoka ili reke. Bere se bilje, pletu venčići, igra, peva, uz obavezno jagnje na ražnju.
Ako je vreme pogodno, dobro je okupati se u reci.
Žene u planinskim krajevima pre sunca idu u planine i beru: koprivu, kopitnjak, cisaču, omilen, odolen, petlovu krestu, petlovo pero, đurđevak, povratu, oman, brizdavac, mlečiku, ječam, zlatnoglav, beli slez, zečije uši, privatnicu, debelicu, vratič, kravljaču, podbel, navalu, kozlac, gorocvet, kukurek, mečju šapu i nalome grančice od leske, drena i graba.
Svaka travka i cvet ima svoje značenje. Majke vode u trave kćerke, a svekrve snahe, pa im pokazuju koja je koja trava. Sve to umešaju u mekinje i nahrane ovce.
Ubrano bilje, korenje, lišće i kopriva pletu se i u venac. Uveže se konopcem i obično stavi u kuhinju.
Ponegde žene naberu vrbove hrane i opašu se njima. Muškarci vrbovo pruće odnose na njivu. Mnogi do tog dana neće da spavaju u prirodi, a od tada kao da se potpuno opuste i prepuštaju prirodi s poverenjem, jer je zima prošla. Toga dana se obično ruča u prirodi, najčešće ćevap na ražnju, prevreo sir, mladi luk i barena jaja.
Đurđevdan je i legendaran kao dan prolećnog okupljanja hajduka – „Đurđev danak, hajdučki sastanak“. Ponegde postoji običaj koji se zove „Đurđevdanski uranak“, kada narod rano ujugru izlazi u prirodu, tamo doručkuje i provede vreme u rascvetaloj prirodi.
Uoči Đurđevdana i Mitrovdana, treba da bude svako kod svoje kuće, jer su ovi dani glava od godine.
U selu Darosavi u Šumadiji domaćin ustane pre zore i odlazi na njivu gde zabada krstiće od leskove grane, a žene kite kuću vencima od mlečike, đurđevka, u koje obavezno upletu i poneku grančicu graba i selena.
Venci se pletu i u Vodicama, Popovom polju, takovskim selima i mnogim drugim krajevima. Obično se stavljaju po kapijama, torovima i štalama.
Venci se u Čačku takođe prave, ali se ne unose u kuću. Devojke iz Popovog polja porane i odlaze u grupama, uz ciku i veselje, da se valjaju po mladome žitu.
Prave ljuljaške i to najčešće na drenovom drvetu. Posle odlaze u brda gde beru zanoveti, zverice, ribice, povratića i još neke trave.
Mnogobrojni su običaji i kod stočara. Tada se izgoni stoka na katune ili bačije, gde ostaje sve do kraja leta. Pre nego što se stoka potera, vrši se prva muža.
U selima na Vlašić planini, pri đurđevdanskom izgonu čobanin legne na vrata tora i pušta da ga ovce preskaču. Uobičajeno je i klanje jagnjeta za Đurđevdan.
U Šumadiji je to unapred odabrano i prazniku namenjeno, a u Jablanici sa jagnjadima odlaze na uranak na planinu Tresku, na koju tada vrše i prvi izgon stoke.
Đurđevdan je, po narodnoj pesmi, bio Krsna slava Marka Kraljevića i vlastelina Mrnjavčevića. Krsno ime Svetog Đorđa proslavljali su i crnogorski vladari iz dinastije Petrovića.