Reklame

Moram da vam priznam da su ove društvene mreže super stvar, ukoliko znate pravilno da ih koristite. Sećam se kada sam odlazio iz Zaječara te 2002. godine na studije u „taj Beograd“, nije bilo društvenih mreža, tada su mobilni telefoni igrali glavnu ulogu, ali i oni nisu bili toliko „pametni“ kao danas, te su mogle da se šalju samo poruke i da se priča. Sada imam uvid u sva dešavanja u mom rodnom gradu, uz kompletnu sliku, ton i reakcije.

To je dobro i zbog toga što se na tim društvenim mrežama jasno čuje i vidi glas građana, onaj realni, bez uvijanja, osim ako niste bot-građanin, ali u suštini i loš glas se čuje još dalje, te se zna ko je u pomenutoj grupi. Na taj način „špijuniram“ šta se dešava ne samo u Zaječaru, već svuda u svetu. Mogu da pišem o raznim temama… Zanimljive su te društvene mreže. Kažu mi pojedini, oni pritajeni botovi (jer ne znaju gde su, čuvaju zadnjicu, kao jesam, nisam, ako mi „moji“ daju ovo onda jesam, ako ne nisam, toliki problem sa identifikacijom pripadnosti nema ni moj papagaj Pera), da ne treba loše da govorim o vlasti, jer nam je super. Hm, pa logično je da je njima super, jer su uz vlast i dobijaju dnevno sendvič i sokić za džabe, a šta mi jadni koji nismo, ni uz jednu vlast, već smo obični građani koji žele da žive od svog rada i znanja, i nije im dovoljan sendvič na dan da bi preživeli?

Mislim da ja ne govorim loše o vlasti, naprotiv, ponekada ukažem šta mi se nešto ne sviđa, jer bih bio lud da mi se sve sviđa što oni rade. Onda bi to značilo da su mi „isprali mozak“ i da ne mislim svojom glavom. U demokratskim društvima je prirodno kritikovati svaku vlast, ne zbog toga da bi bila u krajnjem slučaju smenjena, već da bi bolje radila. U suprotnom, umisliće da su najbolji, i onda nema povratka. Da vam ne pričam ja kako se živi kod nas, dovoljno je to što se čovek obesi jer nema 200 evra da plati struju ( „M. S. (44) iz Jelašnice kraj Niša, otac četvoro dece, izvršio je samoubistvo u porodičnoj kući zbog duga za struju od 22.000 dinara), i onda o čemu dalje da govorimo?

Daleko bilo, ali kako čovek da se ne ubije, kada je stigao do dna? Pre neki dan drugarica iz Zaječara mi piše u Fb inbox da radi četiri posla istovremeno i ne može da dostigne republički prosek plate, koji je za maj mesec iznosio 50.377 RSD (420 evra). Zamislite na primer da radite bilo koja četiri posla u Nemačkoj? Zato su društvene mreže super, jer može da se sazna kako ljudi stvarno žive. Ja kroz objave o Zaječaru vidim da sve manje mojih prijatelja živi tamo. Najverovatnije odlaze zato što je „ikada nikada bolje“?

Baš dok pišem ovaj tekst, gledam jednu objavu na Fejsbuku: „Humanitarna utakmica za pomoć rukometnom treneru Zlatku Krsmančiću. Sportska hala Kraljevica, Zaječar“. Svakako da treba jedni drugima da pomažemo, naročito kada je bolest u pitanju, ali zar ne bi trebalo da, kada se daleko bilo desi ta bolest, dobijemo uslugu lečenja iz fonda za zdravstveno osiguranje? Posebno danas, jer kako kaže, u suficitu smo sa budžetom republičkim. E zbog toga kritikujem vlast, zato što nam je uskraćeno pravo na lečenje, na život, ukoliko nismo bogati, odnosno ukoliko ne živimo, već preživljavamo (ovaj termin „preživljavanje“ na ovim prostorima traje već 28 godina, uskoro će očigledno biti jubilej). A nadam se da će Zlatku biti dobro, i svim ostalim ljudima i deci koji čekaju na SMS pomoć ili neku humanitarnu akciju.

Miljan Paunović

Reklame