Foto: Praznina / boredpanda.com
Reklame

Samo jedno mesto na svetu se zove dom. Sve ostalo su privremena konačišta u kojima boravimo po prinudi ili igrom slučaja.  Životne okolnosti, ambicije, želja za boljim životom, novac – primorali su mnoge Zaječarke i Zaječarce da „progutaju“ knedlu, „stisnu petlju“ i napuste svoje domove. Nažalost, mnogi su otišli, sa namerom da se nikada više ne vrate.

Iz Zaječara svakodnevno odlazi sve veći broj ljudi. Odlaze put Austrije, Nemačke, Slovačke, Malte, Italije – na sve strane sveta. Sa sobom, ubrzo odvode i svoje bližnje.

Zaječar umire – ne samo zato što se trenutno rađa daleko manje ljudi no što umre, već zato što oni koji su budućnost ovog grada odlaze, bežeći glavom bez obzira, a sa njima i šansa za vedrije prognoze.

Naše sagovornike i sagovornice upitali smo zašto su otišli, kako im je tamo gde su sada, da li razmišljaju o povratku i da li svoju budućnost vide u Zaječaru. Evo šta su nam oni odgovorili:

Ana je Zaječar napustila pre dvadeset i kusur godina i svoj život i karijeru gradi „preko bare“.

Ana Pešić, Sjedinjene Američke Države

 

„Sve zavisi ko se kako snađe. Uhvati me nostalgija ponekada, nažalost. Možda kada budem u penziji, sada trenutno loša je situacija. Cela familija je ovde sem bake i deke.“

 

 

Željko je svoju sreću najpre potražio u Slovačkoj. Ipak, loši uslovi su ga prinudili da se vrati u Zaječar, odakle je ubrzo ponovo otišao, jer nije uspeo da nađe posao.

Željko Genčić, Srbija – Crna Gora: „Slovačka, tj. konkretno fabrika „Samsung“ gde sam ja radio je fabrika robova. Lično sam se uverio prošle godine kada sam otišao u ovo vreme. Zarada je onako, da se preživi, a šefovi u fabrikama su robovlasnici, pa sam se ubrzo vratio i otišao u Crnu Goru da radim. Tamo je „banja“. Cene ljudi rad, stan i hrana obezbeđeni i plata je sasvim ok – bolja nego ovde u Srbiji. I ovog leta isto idem dole, jer u ovom Zaječaru teško je doći do posla svi obećavaju brda i doline i na kraju ništa.“

Marija je Zaječar napustila nedavno, sledeći svoju ljubav i želju za boljim, normalnim životom.

Marija Grubišić, Austrija: „Nažalost, neću vam reći ništa novo. Zaječar jeste grad koji polako nestaje, pa mladi masovno odlaze tražeći sreću u inostranstvu. Radeći u regionalnoj televiziji u Zaječaru kao novinar, koja je takođe bivša, dolazila sam do frapantnih podataka koji bi zabrinuli svakog mladog čoveka koji želi da sebi stvori život tamo. Bez obzira što nam porodice žive u Zaječaru, svi mi idemo linijom manjeg otpora i odlazimo u države koje zapravo funkcionišu, sa nadom da će nam se oni pridružiti u bliskoj budućnosti.“

Nenad je put Slovačke krenuo da bi svojoj deci obezbedio bolji život – normalan život koji nije mogao da im obezbedi ovde.

Nenad Kostić, Slovačka
„Napustio sam Zaječar i Srbiju najviše zbog toga što sam shvatio da u Zaječaru i u Srbiji nema perspektive ni za jednog mladog čoveka. Napustio sam Srbiju upravo zbog porodice, da bih mojoj deci osigurao što bolju budućnost. U Srbiji sam se mučio i radio za platu od 200 eura, a sa tim parama ne možeš da izdržavaš porodicu. Zato sam odlučio da napustim Srbiju i dođem negde gde se zarađuje, gde se živi pristojno, gde možeš sebi da priuštiš sve.
Upravo zbog svoje dece sam ovde, ne želim da gledam kako se muče, ne vidim svoju budućnost i budućnost svoje dece u Srbiji. Ja sam papire za sebe napraivo, upravo sređujem papire za svoju ženu i svoju decu. Oni dolaze da žive ovde sa mnom, deca će ići u školu, a ženu ću odmah zaposliti u fabrici gde i ja radim. Sa dve plate ovde si „Bog“, voziš dobar auto, jedeš i piješ šta god hoćeš, kupuješ garderobu, živiš sasvim normalno i opšuteno, i još i uštediš – jednostavno život bez problema.“

Vanja je odluku o odlasku za Italiju donela teška srca. Iako je svesna svih lepota Italije, mašta često o rodnom kraju i svemu što je ostavila za sobom.

Vanja Lupulović, Italija: „Zaječar grad gde sam odrasla, stekla prijatelje, dom, porodicu, ljubav, razne hobije, ljubimce. Idealno mesto za život, samo uz jedan veliki nedostatak novca – za osnovne potrebe, a kamoli za letovanja, zimovanja, putovanja…
To je bio okidač za odlazak iz Srbije. Italija, zemlja antičke kulture, mode, maslinjaka, kancona, pica, pasti. To sve lepo zvuči, ali kad dođete kao stranac… Ništa ne razumete, sami ste, bez ikog svog, okruženi strancima. Težak je početak, pun stresova, novih navika. Ali, ima novca. To je jedini motiv. Ostavila sam ljubav, porodicu, topli dom (ovaj dom je hladan zbog samoće) prijatelje, omiljene planine, predele, ljubimce. Sve to zbog novca. Svaki put kada dolazim kući suza radosnica zasija u oku. Sada ima više novca, uglavnom za sve što treba, ali jedan je topli dom, zagrljaj voljenih, maženje ljubimaca, popodnevna kafa sa porodicom. To je nezamenljiva sreća. Novac trazi velike žrtve…. Bila bih najsrećnija u svom gradu sa normalnom platom (300, 400evra ) i naravno da ima posla za sve mlade ljude…“

Čedomir je napustio Zaječar jer je želeo da živi od svog truda, rada i  znanja, a ne na teret svojih roditelja. Svoju sreću pronašao je u Slovačkoj.

Čedomir Petrović, Slovačka: „Rodni Zaječar i Srbiju sam morao da napustim prevashodno zbog posla. Zavrsio sam Višu školu za menadžment u Zaječaru, godinama sam bio bez zaposlenja, bio na teret roditeljima, tako da sam bio prinuđen da bolji život potražim van granica naše zemlje. Budućnost u Zaječaru ne vidim, kao ni u celoj Srbiji. Mislim da smo ekonomski unazađeni do te mere da je veoma teško reći kada će i da li će nekad u nekoj skorijoj budućnosti građani Srbije živeti pristojnije.
Ako bi uporedio poslodavce iz Srbije i poslodavce iz Slovačke tu je razlika ogromna. Poslodavci u Srbiji ne poštuju nikakva prava radnika. Počevši od toga što pojedini poslodavci ne isplaćuju radnicima minimalac nego im se daje na ruke plata koja je ispod minimalca. Radno vreme kod nekih poslodavaca ne postoji u Srbiji. Radi se dok ima posla, prekovremeni rad se ne plaća dok toga u Slovačkoj nema. U Slovačkoj je pored normalne satnice plaćen prekovremeni sat 25% više. Plaćen godišnji odmor 100%, koji može da se iskoristi kad radnik to želi ne kad ga poslodavac pošalje na godišnji odmor. Ako se radi na praznik, „svetac“ satnica se plaća 110% više. Postoje mesečni bonusi za redovan dolazak na posao. Bonus od poslovođe u zavisnosti od produktivnosti.
Za kraj mogu svima da poručim koji bi hteli da idu na rad u Slovačkoj da se dobro raspitaju preko koje agencije idu i u kojoj fabrici idu da rade jer ima mnogo prevarantskih agencija koje obećavaju puno, a na kraju ne ispune obećano, a samo nekoliko agencija ima koje su spremne da radnicima urade boravišne i radne dozvole i ispune sve ono što su se ugovorom obavezale prema radniku.“

Nakon razgovora sa našim sagovornicima dolazimo do zaključka da budućnost i nije tako vedra kako nam poručuju sa malih i velikih ekrana, barem ne za Zaječar.

Ako se odliv i zbeg mladih nastavi, uskoro će ona čuvena šljiva biti i više nego dovoljna da se svi Zaječarci smeste ispod nje.

Tada će biti prekasno da se bilo šta promeni, a oni koji poslednji ostanu imaće samo jedan zadatak da budu nemi svedoci nestanka jednog grada.

 

 

Reklame