Foto: Pixabay / Myriams-Fotos
Reklame

Pre par dana pio sam kafu sa drugaricom iz osnovne škole, koje je došla iz Zaječara u Beograd zbog zdravstvenih problema, onih najgorih. Na svu sreću sve je rešeno kako treba, i bilo mi je zadovoljstvo da je nakon nekoliko dana od operacije gledam i slušam tako pozitivnu, optimističnu, sa hrabrim i ispravnim stavom za dane, mesece i godine koje dolaze. S obzirom da smo zajedno išli u osnovnu školu, pričali smo i o tom nekom vremenu, o našem rodnom gradu tada i sada.

Nakon prisećanja o dogodovštinama iz osnovne škole, zaključili smo da su naši nastavnici i učitelj, ta neka poslednja generacija autoritativnih pedagoških radnika, koji su nas naučili nečemu i prosledili   dalje da nastavimo misiju i postanemo dobri ljudi, zdravi, pravi. Ups, počeli su ratovi! Ode mast u propast. Vesele devedesete su odradile svoje, a posledice osećamo i dan danas, na svakom koraku. Kao i u svakom razgovoru kada nekoga ne vidite dugo, leteli smo s teme na temu, te se dokačismo i zdravstvenih usluga. Kaže ona meni u Zaječaru jedva gazu imaju u bolnici da daju pacijentu, zato se ona odlučila da dođe u Beograd i uradi operaciju.

I o čemu mi pričamo? Čime se lokalne vlasti hvale? Milionskim investicijama, a ovamo braunile i gaze nema u Domu zdravlja. Kako bolestan (a i zdrav) čovek da ne odlepi još više, kada treba da kupuje braunile i gaze na svu tu muku, a pritom izdvaja za zdravstvo od svog rada i jadne plate? Kada poplaćate sve to za lečenje, valjda ostane za ono jedno jaje za doručak… Uvek se zapitam, da li dno ima novo dno?

U našem ćaskanju shvatili smo da je veoma lako uništiti ljudima budućnost ako im razoriš obrazovanje, zdravstvo, samim tim i ekonomiju, i naravno kulturu. Onda smišljeno daš javni prostor neukima da gospodare malim životima građana koji su ojađeni. Uh, kako je to teško kada se vidiš sa nekim dragim, a sve neke loše vesti, trudiš se da nađeš neku dobru, ali to jako teško ide. Dobre priče su ostale u nekoj prošlosti, a ta budućnost u koju verujemo, nikako da dođe, a trebalo je juče to da se desi. Sećate se kako su nam lepo pričali da ćemo danas biti građani u pravom smislu te reči, hajde da ne mračim, ima i onih koji stvarno super žive, i nekako su fino ušuškani, uglavnom su došli tu gde jesu po principu „prodaj glas za vlas’“.

Da bismo se malo otrgli od surove realnosti, pričali smo o životu u nekim drugim državama. Izvinite, nećemo o tome, jednostavno tražili smo temu koja bi realno bila prikladna „zlatnom dobu“ u kome živimo. Nekako smo opet došli do negativnih ljudi, te smo se zapitali zašto smo postali takvi? Hajde Jovo na novo. Nemaština. Opstanak. Logično je da su nas doveli u situaciju da ne biramo više sredstva već da gazimo jedni druge kako bismo ugledali svetlost novog dana, bez obzira gde živimo i šta radimo.

Koliko uopšte ovde kod nas vredi život? Očigledno onoliko koliko ste „teški“. Sve ostalo je sekundarno, nevažno. Sve vrednosti koje su postojale više to nisu, a mi smo stvarno u „Imaginarijumu“, doduše onom jadnom i bednom. I pored svih muka koje moja drugarica ima (a nije ona jedina, rekla mi je da svaka druga žena ima iste probleme), uspeli smo da se smejemo, da okrenemo priču u pozitivnom smeru, da otkrijemo jedno drugom planove, one koji nam daju snagu da idemo dalje, da ne posustanemo, jer snove niko ne može da nam uzme.

Kada smo se rastali, otišao sam na jednu izložbu i književno veče. Sve vreme sam razmišljao o mojoj hrabroj drugarici, koju život ne mazi, a ona ima vedrinu, snagu, pozitivne misli, planove. Verujte mi, ljudi koji su te sreće da su zdravi i pravi posustali su, bezvoljni su i preduzetnički duh im je na nultom nivou, kao i životni. Zato, pamet u glavu, borite se, bez obzira, jednom će život zameniti ovo „životarenje“,  i u Zaječaru, i u Beogradu (u sledećem tekstu razbiću predrasude onima koji misle da se u Beogradu svi rasturaju od love i žive na Dedinju), u Srbiji našoj lepoj. Jednog dana će početi život.

Reklame