Reklame

Svedoci smo već duže vreme da se u našem gradu događaju sve češće havarije na toplovodnoj mreži – bez ikakvog upozorenja, u svim delovima grada.

Mislim, nekako nestvarno deluju obaveštenja da se svakoga dana u nekom delu grada dešavaju pucanja cevi pune toplom i ostalom vodom.

Potraje dok neko primeti pucanje, potraje i dok se pristupi sanaci, a potraje i sama sanacija – u toku ovakvih radova izgubi se solidna količina tečnosti ( spekuliše se o više stotina kubika vode ).

Pritisak u sistemu pada svakodnevno, pa saznajemo da se sistem dopunjuje svakog dana sa oko 300 metara kubnih vode, kako bi se održao. Cevi su u katastrofalnom stanju.

Kolika je šteta lako se izračuna: 300 kubnih metara vode x 30 dana= 9000 metara kubnih vode mesečno. Cena jednog kubnog metra vode je 70 dinara. Dakle, 630 000 dinara mesečno svakog meseca, od oktobra do aprila.

Takođe se manipuliše informacijom da se ozbiljno razmišlja o kupovini neke vrste „skenera za otkrivanje tople vode“, kako bi se predupredile i lakše otkrivale havarije.

Angažovane su sve raspoložive snage svih lokalnih preduzeća – a sve troškove,opet iz nezvaničnih informacija, snosi JKSP.

A, posle radova na mreži – sve liči na poprište nekog ratnog sukoba, jer ništa se ne vraća u prethodno stanje, pa građani posle smrzavanja imaju priliku da uživaju u terapiji blatom.

Topla voda, blato… i posle neka se neko usudi da kaže da ne živimo kao u banji!

 

 

Reklame