Reklame

Nije lako biti novinar danas, a tek urednik, ne smem da mislim. Kolumista je možda lakše, pa ću ja opušteno da vam pišem kako vidim ovaj svet oko sebe, nas, Zaječar, Srbiju. Ne bih ni pisao ovu kolumnu, da se jednog pomalo tmurnog aprilskog dana 2018. godine, nisam zatekao dobrim povodom u gradu u kome sam rođen, Zaječaru.

Naime,  došao ja iz sve većeg Beograda gde životarim već 16. godinu, da promovišem svoj roman prvenac „Soba tajni“, i da održim predavanje zaječarskim srednjoškolcima o uticaju rijaliti šou programa na društveni život. I na tom drugom događaju, Miljko novinar pita mene je l hoću da pišem za Glas Zaječara. I to kolumnu. Pa, kako da neću? Hoću da pišem za sve one koji  se bave pravim novinarstvom i znaju šta je suština tog veoma odgovornog posla. I eto, počinjem da pišem, Anđela urednica aminovala, sve po protokolu.

Zaječar. Kao što rekoh tu sam rođen, i proveo sam još 24 godine života u gradu gde sam i počeo da pišem. Uvek imam neku posebnu emociju kada ga posećujem, i uvek očekujem više  pozitivne energije. Međutim, to se nekako sve promenilo. Pa polazim od sebe: možda očekujem previše, možda sam se ja toliko promenio pa mi sada moj grad u kome sam rođen deluje nekako apatično, zatvoreno i sivo? Kako to drugačije da proverim nego da prošetam ulicama koje veoma dobro pamtim i poznajem, ali i porazgovaram sa prijateljima, građanima.

Pokazalo se greškom to što sam krenuo kolima sa Šljivarskog puta (deformacija: u Beogradu naviknete da je sve daleko!). Naime, do izlaska na glavni put, veštim manevrima uspeo sam da izbegnem jedno 15-ak rupetina! Međutim, u 16. propadnem tako dobro, bio sam ubeđen da je prednji desni točak već na stazici ka Kraljevici! Ipak, samo je radkapna otišla ka  šumi. Uh, sreće moje i hrabrosti veće nego ikada nikada, po prvi put u modernoj istoriji dodam gas i nastavim dalje. Sve do centra grada, nakon rupa, vešto sam izbegavao bicikliste i čekao da dođem do prvog parkinga, ostavim taj auto i kao normalan svet krenem pešaka da razgledam grad.

Šetam ja tako polako, dan je bio sunčan, oterao sam oblake, i sve mi je nekako isto, a drugačije. Sretnem komšinicu iz ulice 7. septembar, prepoznala me je, ja nju baš i nisam. Samo sam uspeo da kažem „Dobar Vam dan …“. Lavina je krenula. „Jao Miljanče, ti li si, a gde si ti? Poras’o si“. Pomislih, pa jesam, nismo se videli 20-ak godina. „Jao ovde je mnogo teško. Ne radim već 10 godina. Boško (gradonačelnik, prim.aut) ništa, preš’o kod onog lopova, a glasala sam za njega, jer je rekao da neće. Eto, ti si pametan čovek, da ne objašnjavam ja tebi, svi su isti, svi. Samo ih fotelja zanima. Nego kako je u Donjem Milanovcu, kod tvojih si?“. Nasmešim se i objasnim da nisam kod mojih, i da ne znam šta da joj kažem, a da su svi isti, pa baš i nisu, na primer, ne vole svi da učestvuju u rijaliti programima.

Pozdravim komšinicu i laganim hodom krenem dalje. Prešao sam ulicu kod čuvenog kružnog toka i nastavio ka pozorištu „Zoran Radmilović“ (mojoj nekada drugoj kući, o tome u nekoj narednoj kolumni). Tako se barem nekada zvalo. Saznao sam da je u međuvremenu promenilo ime(podugačko je, pa ne mogu da se setim..), ali i namenu. Uverio sam se u to kada sam na mestu gde je nekada bio pano sa imenom  čuvenog velikana jugoslovenskog glumišta, visila najava za film „Led“. Hm, pre 20-ak godina imali smo super bioskop, odlično pozorište, sada? Neki koncept 2 u 1? Utešio sam tog trenutka sebe da je to trenutno, jer mi smo u tranziciji, evo već 18 godina, punoletni znači, te će i pozorište opet biti Pozorište. Bolje Miloš Biković da visi sa ove institucije kulture, nego Aca Lukas, ako već tako treba. Ožedneo sam, nastavio ulicom ka crkvi, uputio se u neku  kafanu, kafić, da skrenem misli sa pozorišta.

Nastaviće se…

Reklame